show program

subota, 28.10.2006.

Ako će sve ići po planu...

Beograd...


Cipar...




Budimpešta...


London...


Dubai...




Oman...


skoro zaboravih šećer na kraju...Sydney



28.10.2006. u 15:15 • 4 KomentaraPrint#

subota, 21.10.2006.

Evo me ljudi... tu sam



Nikakav poseban razlog nemam zašto me neko vrijeme nije bilo nego jednostavno nije mi se nekako dalo pisat blog.
Imala sam nekog sitnog posla koji mi je išao na živce jer sam ga radila preko volje, tako da sam jedva čekala da ga završim i sad kad mi je to gotovo, jednostavno sam se zadnjih nekih tjedan dana prepuštala samoj sebi i svom psihičkom odmoru... baš sam se nekako osjećala umorna i ovaj odmor mi pada odlično.
Ovaj vikend sam doma, prošli vikend sam skoknula malo do Istre, do Rovinja...otišla malo s frendom udahnuti morskog zraka dok je ovako lijepo vrijeme...doduše, on je imao tamo nekog posla, pa sam mu pravila društvo. Obavili smo što smo trebali, malo prošetali rivom, otišli na ručak...baš je bilo dobro. Šteta da je trajalo samo jedan dan, baš bih si dobro zguštala da je bio još koji dan...
Ovo toplo jesensko vrijeme mi idealno odgovara, samo bih šetala po svježeg zraku, po mogućnosti što dalje od doma...
Inače, trenutno sam definitivno bez posla, otkantala sam svoj dosadašnji job, tako da ovim putem preporučam svim zainteresiranim poslodavcima da mi se jave. Nemoralne ponude isključene da se ne bi desilo da svoja jaja tražite među žbunjem... to se naravno odnosi na muške pripadnike blogosfere, dok ženskim poslodavcima preporučam da je pametnije da mi se ne jave jer mi se ne da ponovno imat posla s frustriranim i iskompleksiranim kokošima...
Što se tiče mog puta u Latinsku Ameriku kod svog dragog...došlo je do naglog preokreta. Naime, moj dragi je trenutno u Los Angelesu i upravo se raspravlja dal će ostat tamo ili će otić u Australiju, pa sad još moram pričekat koji dan da vidim gdje će točno biti i onda ja putujem tamo...doduše, meni bi više odgovaralo da ide u Australiju iz nekih svojih drugih privatnih razloga, pa se nadam da će tako i biti. Inače, duboko se radujem što ću ovu zimu koja dolazi, zamijenit ljetom i suncem. Jedva čekam da legnem na plažu...

21.10.2006. u 16:52 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.09.2006.

Prvi jesenski dani...


...donijeli su mi dobro raspoloženje. Vikend mi je bio odličan. Provela sam dva dana u prirodi, bilo je toplo, sunce...ma joj, milina. Baš mi je to trebalo. Da napunim baterije, da se opustim, da „pustim mozak na pašu“, da udahnem svježeg zraka...
Inače sam u nekim „velikim promjenama“ i malo mi je to čudno jer takve stvari dolaze obično s proljećem, jel? Al eto, ja sam valjda naopačke.
Razmišljam o jednim poslovima, razmišljam o drugim poslovima, razmišljam o tome da se vratim na Fax, ali tako da upišem nešto sasvim drugo...ma luda sam, ili nisam? No, kako sam ionako zakasnila na upise ove godine, imam barem godinu dana pred sobom, pa još stignem dobro promisliti o svemu iako to opet nije dobro jer ja ne volim čekati. Imam feeling da čekanjem nešto gubim...sve šta hoću, želim sada i odmah. Inače, imam jedan sasvim veliki plan koji ne ovisi o meni i toliko to žeeeliiim da sam već sva luda od toga, ali beskrajno strpljiva i ostvarit ću to, pa makar mi bilo zadnje u životu, preći ću preko svog trnja da dođem do toga ma koliko god da mi se to ovog trena činilo dalekim. Al kad nešto jako želiš, onda se sve uroti da to i dobiješ, nije li? Toliko bih bila sretna da to ostvarim...tada bi mi se svi ovi moji sadašnji problemi činili beskrajno smiješni...imala bih jasan cilj pred očima, put kojim moram ići, znala bi u svakom trenu što i kako...sad sam malo sjebana u tom pogledu, kao da su mi sve karte raštrkane po stolu...
Fali mi moj dragi, baš mi onak full fali...jedva čekam da krenem put do njega...brojim dane, sate, minute...do zagrljaja i tako da šutimo satima zagrljeni bez riječi...

25.09.2006. u 22:28 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.09.2006.

Bivši...




Ovaj vikend mi je prošao u mom total smušenom izdanju. Prvo mi je subota bila totalno deprimirujuća i ona glupa kiša me dovela u neko vegetirajuće stanje, pa mi se apsolutno ništa nije dalo, čak su se i ljudi koji me baš i ne poznaju previše, čudili tom mom nekom izdanju koji nemaju običaj viđati. Da ne pričam o tome da sam se zavukla u svoj krevetić ispod tople dekice već oko 19.30h što je i meni samoj bilo čudno, nabila MP3 na uši i gledala tako tv dok oko 1h u noći nisam zaspala.
I kako sam u nekim svojim čudnim mislima zaspala, tako sam se probudila ujutro s glavoboljom. Ili može biti da je južina za to kriva...
No, nema veze. I skuham ja tako sebi jutarnju kavicu, odem na internet, odgovorim na mailove, i slučajno uzmem mobitel u ruke i spazim poruka...moj bivši. Da bi stvar bila bolja, njegova poruka je meni očito stigla još jučer navečer ili u noći (ima neki običaj da mi se javlja u to vrijeme), dobro nebitno, uglavnom pita on mene kako to da mu se ništa ne javljam, pa šta ima, bla, bla... i tako se ja njemu javim i malo smo si pospikali. Možda bolje da nismo. Jer ja barem poslije toga ne bi bila još smušenija.
Jako mi je drago svaki put kad ga čujem. Ostali smo frendovi i to je super. Imamo faze kad se čujemo rjeđe i kad se čujemo češće. Danas mi je bio nekako čudan, pitao me neke stvari na koje nisam znala šta da odgovorim. Mislim da bi Vlada zakonom trebala zabranit određena pitanja od strane bivšeg... Čudno je kako neka obična pitanja postaju sjebana kad na njih odgovaraš osobi s kojom te vežu neke nedorečene i nerješene stvari iz prošlosti. Jebo me vrag ako sam znala šta da odgovorim, šta god da se kaže, mislim da su u takvim trenucima svi odgovori krivi. Jer ne znaš šta druga strana misli, jer ne znaš šta druga strana očekuje da ti kažeš. Zauzela sam neki diplomatski stav i nekako općenito odgovarala na pitanja. Nije na to mogao ništa drugo, nego složiti se sa mnom. Ako je i bilo šta htio reći, zaustavila sam ga...
Možda mi nije reko sve šta je htio, al reko mi je sve...sve ono što sam htjela čuti...nekada...ali ne sad...

17.09.2006. u 22:28 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.09.2006.

Dakle...




Ono što sam spomenula u prethodnom postu- razmišljam o tome da zatvorim ovaj blog. Jednostavno mi je tako došlo. Jednostavno ti nekad ispadne da ne ispadne onako kako si mislio da će nešto ispasti. I nemam pojma što sam sada time htjela reći. Uglavnom, nešto zatvaram. Što je to točno, još moram vidjeti, dal je blog ili šta drugo.
Vjerojatno moram sve to prespavati da bih bila bistrija. Al ništa od toga jer svaki put kad se probudim, ista stvar. Umjesto da sam pametnija, ja sam još gluplja. Možda zato jer sam sad po prvi put u životu kukavica, pa bježim. Pa upravo zbog toga što mi je prvi put, ja nemam pojma kako da se ponašam. Jer to niti nisam ja.
Kontradiktorno tome, ono nešto što spada u moje osobne karakteristike- danas sam postala šefica nečemu. Nekima, bolje rečeno. No nije bitno ni šta ni kome. Plus toga, to radno mjesto mi ionako neće donijeti nikakvu zaradu. Al mi donosi vlastiti gušt. Prva stvar koju mi je moj dragi rekao kad sam preuzela to vodstvo, bilo je „Nemoj maltretirati ljude“. Dovoljno rečeno, pa ipak me već poznaje poduže vrijeme. Slijedećih par dana moram urediti te neke poslovne stvari, uspostaviti kvalitetne poslovne odnose, podijeliti zadatke i napraviti svojim podređenima skriveni test. Tko prođe- prođe, tko ne- ne. Al dobro, to je sve ionako u duhu njihova posla.
Općenito ne volim kukavice. Pa sam sad i sama na sebe ljuta što po jednom pitanju to postajem. Zapravo, možda nisam kukavica. Možda sam hrabra. Jel hrabrost zalupiti vratima? Valjda jest. Volim hrabre ljude, volim kad mi se u facu kaže što se misli. Volim kad netko otvoreno pokušava doprijeti do mene. Volim kad mi govori ili radi stvari za koje se čak zna da su nemoguće i nerealne, al postoji volja ili želja da ne budu takve. Volim tu borbu. Ne volim na tipično ženski način dešifrirati nečije skrivene poruke. I to proturječne. Kad mislim da je crno, ispadne bijelo, kad mislim da je bijelo, onda ispadne crno. I šta je sad na kraju, jel crno ili bijelo???!!! Pošto ne volim te šifre ni šifrice, ja volim djela. Jer u riječi previše ne vjerujem. Meni treba puno uvjeravanja da u nešto povjerujem, ako uopće u nešto povjerujem. Jer riječi mogu biti u većem dijelu lažne. Al djela...mislim da djela onako dolaze više iz srca... Kad me netko počne tuckati po glavi, počinjem ga navoditi na krivi trag. Pa čak i kad ponekad idem protiv sebe. Al nema veze. Jer uvijek na kraju shvatim po tome dal je netko hrabar ili je kukavica ili je kreten ili što li je već. Jebiga, nije lijepo, al tako moram. Imam jebeno jak karakter. Ako netko koga želim u svom životu padne na testu, bolje da to saznam odmah jer tada su uzalud nade i pokušavanja kad znam da me kasnije ne bi mogo pratit. Tipičan primjer...sviđao mi se jedan tip jebene tri godine. I ja njemu. No, onog trena kad je u ključnom trenutku postao kukavica...pa-pa, adios! Džaba ti to kad ne može on uz moj korak. Al oni koji ostaju, svladaju sve prepreke do mene, prežive sve moje terore, mučenja, testove...mislim da ostaju zasvagda tu, negdje u meni, pa čak i kad nas život jednog dana možda razdvoji.
I sve sad to što pričam iz svog ljubavnog života, zapravo spada i općenito u neka moja životna pravila, ponašanja, principe. Mišljenja sam da mi ne trebaju u životu ljudi koji me spuštaju, trebaju mi ljudi koji me dižu.

14.09.2006. u 21:39 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 13.09.2006.

THE END...


naslov posta sve govori...

13.09.2006. u 16:04 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.09.2006.

novi počeci...



Nazove mene danas frendica I kaže ona meni “znaš ti stara moja da ja te neke jebene stvari mogu reći samo tebi?”- misleći na neke svoje snove o budućnosti o kojima mi priča. I onda ja tako poslije mozgam o tome I mislim – šta se to danas dešava sa ljudima I kud ovaj svijet ide? Zar više nitko ne vjeruje u snove? Zar nitko nema nikakvih želja? Nekakvih ambicija da nešto ostvari u životu? Ja to fakat ne kužim. A ne kužim zato što kod mene nikad nije išlo ništa po nekim pravilima kako je trebalo možda ići. Ili mi valjda nije bio gušt, a valjda ni izazov ići nekim utabanim stazama, pa sam valjda uvijek išla stazama kojima još nije kročila ljudska noga. A tko zna, možda sam pogriješila zbog toga. A možda nisam. Al ono što znam jest da sam barem ja ostala ja. Ostavila sam neke stvari I išla sam za svojim snovima. Bilo je teško. I teško je još uvijek. Al da se nisam vodila za svojim snovima, ne bih imala ni polovicu toga što danas imam. To savjetujem I njoj. Al očito je da sam jedina, barem u njenoj slučaju, koja joj tako savjetuje. I onda me to ponekad natjera na razmišljanje što ako je krivo savjetujem? Možda nisu svi ljudi skloni riziku poput mene. Ali ma kvragu sve. Ja se jednostavno ne bih mogla sa svojih 60-70 godina života pogledati u zrcalo I dopustiti si da u tom odrazu u ogledalu vidim osobu koja je u svom životu propuštala prilike jer nije imala hrabrosti da se potrudi za svoju sreću I da znam da su tolike stvari koje sam mogla dohvatiti rukom, prolazile pored mene, a da ih ja nisam dohvatila.
Inače, taj uvod mi je bio dobar početak da kažem slijedeću stvar, a to je da sam odlučila ostaviti posao koji trenutno radim, odnosno radim-ne radim, bolje rečeno. Suviše sam ponosna da ostanem na radnom mjestu gdje me netko gluplji od mene zbog svojih vlastitih kompleksa manje vrijednosti non-stop tucka po glavi. Ima ljudi koji iz dana u dan trpe neke stvari samo zbog plaće. Ja sam do sada na temelju vlastitog iskustva postala svjesna da je sve u životu upravo onakvo kakvo si čovjek sam napravi. I da ne moram trpiti stvari koje mi ne pašu ako si mogu napraviti bolju situaciju. Pa ću sad slijedećih nekoliko dana poraditi na tome. I okružiti se ljudima koje volim, ljudima koji mi pašu…
Nevjerojatno je kako te ponekad život iznenadi I dovede ti u život neke ljude za koje se ni ne nadaš da ćeš ih ikada sresti, upoznati… ali moje je mišljenje ionako takvo da mislim da svaka osoba koja uđe u bilo čiji život, da je ušla s razlogom…odnosno da ju je neka tajna sila poslala da s razlogom uđe u nečiji život…u moj život. Pa se to desilo I meni. I sad je tu. I ne tjeram ju. Ni neću. Sve dok me usrećuje, nek bude tu, u mom životu.

11.09.2006. u 22:19 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 05.09.2006.

"poslovni" planovi...



Kad mi je frendica ostala trudna, rekavši mi sretnu vijest, samo je kratko komentirala „jednostavno sam znala da sam trudna“. Hm.
Danas čujem kako su znanstvenici izumili test koji pokazuje kad je pravo vrijeme za trudnoću, tj. kad je tijelo spremno. Hm.
No ok, to mi je sasvim jasno. Ali, da li postoji test, da li se može uopće znati kad je naš mozak zreo za majčinstvo, za roditeljstvo? Jasno mi je za tijelo, jasno mi je da postoji biološki sat, ali mozak, psiha...?!
Ne znam što je to s proljećem i mojim organizmom, ali meni se svako proljeće dešava da mislim da sam trudna jer kasni i kasni. Previše kasni. Pa jurim po testove za trudnoću i sva prestravljena gledam svoju sudbinu i budućnost u onoj jebenoj crtici na testu. Ali hvala Bogu, nisam bila trudna. A nisam bila ni spremna biti trudna.
Zapravo kad se sjetim da sam još prije par mjeseci prestravljeno gledala u test i molila Boga da „nisam“, kako je moguće da ti se u tih par mjeseci promijene neke stvari u organizmu i glavi, da ja sad odjednom molim Boga da „budem“?!
Nikako mi to nije jasno.
Uvijek sam nekako stavljala karijeru na prvo mjesto, a onda privatni život. Govorila sam kako ne želim imati dijete prije svoje tridesete. Prvo kad sredim posao, pa stambena i ostala egzistencijalna pitanja, pa kad se nauživam života bez djeteta i pelena, onda može doći i dijete na red. Onda ću tek biti spremna za mučnine, povraćanja, debljanje, strije i ostale negativne nuspojave trudnoće. A da ne pričam o tome, što ako se neću moći sexat u trudnoći?! A kad dijete malo poraste, zbogom bezbrižnom, spontanom sexu na kuhinjskom podu, na stolu ili brćkajući se u kadi! Osim ako su mama i tata sami doma...
I odjednom...tup...kao da me netko tresnuo po glavi, sve mi se promijenilo. Odjednom sam počela primjećivati trudnice oko sebe, bebe u kolicima...gdje su bile do sad?! Totalno su me pukli ti neki majčinski osjećaji...i suočena s tim osjećajima po prvi put, nemam pojma kako da se ponašam i odnosim prema tome, pa počnem sama sebi govoriti „nemoj misliti o tome, proći će“. I tako prođe dan, dva, tjedan, pa skoro mjesec, a ja umjesto da ne mislim, mislim još i više. Strašno. I kad sam tako ostala suočena s tom spoznajom, skupim ja hrabrost i kažem svom dragom totalno u strahu (hm, možda čovjek ne želi dijete, možda će pobjeći glavom bez obzira, možda, možda...nikad ne znaš u kojem grmu čuči vrag) „pa znaš...ovaj...ja bih htjela bebu“... A moj dragi zašuti. Ja se prepala i ono mislim, sranje, ja isto ponekad pričam gluposti. Normalno da šuti, ja sam mu prva žena s kojom je poželio ostvariti ozbiljnu vezu nakon bezbroj svojih lutanja, a ja sad pričam o djetetu. Mora da sam ga prestravila s tim. I tako ga sva u bojazni pitam „nećeš ništa reći?“, a on sav meni u strahu kaže „šta nisi rekla da nećeš dijete prije tridesete?“. A ja ga na to skoro opalila po glavi. Ja? Ma ne, ma kakve tridesete...mislim, fakat ne kužim kak je to njemu uopće moglo pasti na pamet : )
No, onda mi je moj dragi lijepo objasnio da neka ja odlučim o tome, da je ta odluka na meni i da će se on složiti sa svakom mojom odlukom i kako ja jako dobro znam da on želi imati hrpetinu djece sa mnom po mogućnosti čim prije, samo ga je zbunilo da je to mene sad „odjednom“ puklo. No, on sav sretan. Kad malo bolje razmislim, ne znam dal će ga usrećiti više kad ćemo „raditi“ na bebi ili kad ću ostati trudna.
Baš sam neki dan čula kako je u njegovoj obitelji neka jako velika vjerojatnost (po genima) da nam se dese blizanci, tako da je moguće da nam se spremaju dvije sreće umjesto jedne.
Al, dobro, glavno da je odluka pala. Čim odem kod njega, vjenčanje...i odmah se bacamo na posao. Jedva čekam(o)...


05.09.2006. u 20:07 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 30.08.2006.

nastavak kaosa...



Treba mi trenutak opuštanja...zna li tko dobro masirati? Kandidati i dobrovoljci nek se jave...
Totalno sam umorna večeras... idem spavat i odmorit se, preumorna sam za pisanje, a i nema bog zna šta novo od danas...rješavam poslovne stvari...
laku noć svima...

30.08.2006. u 23:16 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 29.08.2006.

jebiga, problemi...



U zadnjih par dana imam pomutnju u glavi. Važem. Al nikako da jedna strana prevagne...
Borim se između privatnog života i karijere...
I kad taman pomislim da sam rješila neku tu pomutnju, opet ispadne da nisam ništa rješila. I to me muči. A ja sam luda sama na sebe kad mene nešto muči. Kod mene mora biti sve čisto, sve jasno, ili je crno, ili je bijelo... ali nikako sivo, ni šareno, ni nerješeno, niti da visi u zraku, ili kako god... I dok neke stvari ne rješim, ja sam luda.
Dakle, ja sam žena od karijere. Nisam napravila još sve šta hoću, al tek sam na početku svojih želja. Tako da je to ok. Radim dva posla. Za ovaj drugi posao (gdje sam sama sebi šef) sam neki dan odlučila da ću ga na nekoliko mjeseci staviti „na led“. To sam objasnila u nedavnom postu. I onda neki dan gledam na tv-u emisiju vezanu uz taj moj posao. I meni je to dosta da odmah poletim...da to ne ostavim, da pokrenem stvari još više...jer to sam ja...ko riba u vodi...no onda stopiram sama sebe jer se sjetim da trenutno neke stvari nisu moguće da budu onakve kakve želim. Odmarala sam se od tog posla par dana, no već danas sam shvatila da neću tako lako moći otići od tog posla, pa makar i nakratko. Jer te ljudi traže da se ne makneš. Jooooj... već lagano vidim da će očito biti situacija slijedeća-taj posao ću usporiti, no svejedno neću imati (OPET) vremena da se posvetim samoj sebi kako sam planirala...sranje, sranje. Morat ću to još nekako rješiti da se malo odmorim od toga jer već osjećam zasićenje i umor. A to nije stanje u kojem dobro funkcioniram.
Slijedeća stvar koja me muči je moj drugi posao. Tu opet radim na dva radna mjesta. Malo sjebano, al meni super. Tu nisam sama sebi šef, no svejedno radim kad hoću, koliko hoću i što hoću. A meni paše ta sloboda. Na prvom mjestu nisam ništa radila već duže vrijeme jer otkako mi je otišao bivši šef i došao drugi, postalo je u krajnjem slučaju grozno. Bolje rečeno, meni. Nekad je jebeni problem ako neke stvari bolje znaš rješiti od svog šefa. Onda te se pokušava maknuti, bar u mom slučaju. Sad imam jednog aduta u rukavu, no moram razmisliti dal idem s tim kod svog šefa ili generalnog šefa. A to je isto problem svoje vrste jer nikad ne znaš tko koga jebe, a tko jebe tebe. Na ovom drugom mjestu radim i dalje, ali kako to nije moj matični posao, sve je ok, ali plaća manja. Jebeno.
Druga stvar. Kako ja nisam osoba koja daje da je drugi jebu i tuckaju u mozak (ako sam u pravu), pa makar to bio i vlastiti šef, dogovaram i planiram već neke druge poslovne kombinacije, pa kad to sredim, onda ću lijepo dignutog nosa i puna ponosa (kako se lijepo rimuje :) svima ovima reći pa-pa i ja odoh dalje, a vi se sad jebite sami, ali bez mene. A to mogu. Jer se radi o poslu s čije strane sam dobila pohvale još za vrijeme bivšeg šefa, pa čak se radilo i o skrivenim namjerama prelaska kod njih. No, tada mi je to bilo na kraj pameti. Sada mi nije. No, vidjet ćemo...
Treća stvar. Prije nego što je moj bivši šef otišao, ponudio mi je radno mjesto jer me htio povuć za sobom. Pametan čovjek. I ja pristala. Pametna mala. No, stvar je u tome da taj drugi posao tek mora proraditi. Sad ja imam laganu paranoju što ako to nikad ne proradi. A da proradi- ja uhvatila Boga za bradu. Hm, moram to ispitati ovih dana prije nego što s čovjekom iz „druge stvari“ dogovorim sastanak da ne zavlačim čovjeka bez veze ako onaj posao snova proradi. Jer što ću tražit posao na mjesec-dva...jedino ako bi se mogla nekako dogovoriti. A sve je stvar dogovora, nije li?
E sad, to bi sve još bilo nekako rješivo da mi se tu ne upliće privatni život. Jer me čeka daleki put na kojem nemam pojma koliko dugo ostajem...možda tjedan-dva, možda godinu dana. Jer se udajem. Jer idem čovjeku kog volim. Jer Duplericu puca da postane mama...hm. A u slučaju da zatrudnim, voljela bih tamo biti za vrijeme trudnoće i voljela bih roditi tamo. A onda ne možeš ovdje započeti karijeru,nije li? A nekako je očito da ću morati taman tamo otputovati kad bih ovdje trebala početi raditi na novom radnom mjestu, ako Bog da. Pa onda razmišljam i da ostavim karijeru, bar jedan posao...al to nisam ja...
I kako da onda posložim sve te kockice u svojoj glavi???!!!

29.08.2006. u 23:17 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

svašta nešto...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

za sve koji mi se požele javit...

showprogram@net.hr

malo reklame...evo blog od frendice za sve koji vole modu i dizajnersku robu

www.fashionshow.blog.hr



Counter
Counter